Sublimirana književna energija

U proteklim godinama objavljeni su na stranicama Vijenca književni prikazi vrsnih knjiga Božice Jelušić: Štorga, Activa kajkaviana, 2007. (Vijenac odabranih, 2013), Arielirika, posvećene pjesme, 2011. (Umjesto samoće, 2014). U objema knjigama, u onoj na kajkavskom idiomu i na književnom standardu, sublimirana je iznimna književna energija koja ostvaruje mnogostruka poetska suglasja. I ta su poetska suglasja „pustila duboko korijenje“, tvoreći najosobnije poetske vizure, osmišljene u postojanoj otvorenosti životu, u odjecima personalizirane poetske riječi, u plodnoj imaginaciji i iznimnoj osjetljivosti za ritam pjesme.

DHK, Koprivnica, 2016.

U novoj zbirci simboličkoga naslova Skok u dalj, ta se energija literarnosti lucidno objavljuje vlastitim iskustvima riječi, u jezgrovitim, sadržajnim, aforistički oblikovanim stihovima: „Zlo živi gdje traju nemir, grč i stiska. / Gdje za istu kost se mnogi glože, / I ožiljci tuđi nikoga ne bole! / Put je dobra uzak i vrata su niska.“ U ciklusu Zdjela leće (Po Ujeviću), život je izažet u konciznu, sugestivnu formu soneta koji nadilazi razine indiferentnosti, tvoreći poetsku sintagmu univerzalnosti: „Daj svakom od nas sluha, uma, vida, / I samih sebe podari nam svima.“ Pjesnikinja će u svom Samozagovoru pjesmama, promišljanju o sebi, istaknuti kako odrađuje stanovite literarne ‘dugove’ svojim velikim uzorima i životnim učiteljima: Tinu Ujeviću i Antunu Gustavu Matošu. Usred globalnog zatopljenja i usprkos tome, pjesnikinja kontinuirano reimaginira svoje pjesničko bdjenje nad životom. Sažetim, zgusnutim stihovima ona inaugurira ljudsko dostojanstvo, suprotstavljajući se intuitivno kozmološkim nepoznanicama kao biće koje se brani. „No, mijenjaju se ljudi kao lišće, / Pa nisi više čovjek jučerašnji. / Kad crn meteor dušu ti pritišće, / Tek anđeo je tih i posvudašnji.“ (Okupljanje anđeosko, božićna).

Zanimljiv ciklus u ovoj zbirci je Zagrebačka slikopisanka, nadahnut, kako piše autorica, „fotografijama Ivice Tišljara, zagrebačkog Podravca, strastvenog snimatelja naše hrvatske prijestolnice“. U ciklusu Sve više dana pjesnikinja tematizira ljubav i svakodnevicu: „Zamijenili su ljubav za nešto beznačajno.“ „Ljudi od ljubavi bježe, smirenju se utječu“; „Kako je lijepo svijetom hoditi bez prtljage, / Znajuć da nikom nisi na srce ko na žulj stao“ (Sat Zena za početnike).

I za kraj valja još spomenuti ciklus Ahmatovke&Cvetajevke, za koje autorica kaže da su njezine „deklarirane literarne heroine“. Jednu od njih, Cvetajevu, autorica i citira kao naputak kritičarima: „Nema pravo suditi o pjesniku onaj koji nije pročitao svaki njegov stih. Stvaralaštvo je kontinuitet i postepenost.“ Zbirku Skok u dalj Božice Jelušić mogli bismo nazvati i nadahnutim poetskim dnevnikom u kojem je autorica iznijela sve ono što je obilježilo njezin (poetski!) život, njezinu iznimnu književnu energiju.